Freudov kauč: pet slavnih studija slučajeva:

Anna O. = Bertha Pappenheim;

Dora = Ida Bauer;

Little Hans = Herbert Graf;

Rat Man = Ernst Lanzer;

Wolf Man = Sergei Pankejeff.

 

 

Anna O. = Bertha Pappenheim (1859–1936),

bolovala je od histerične paralize, gdje je jedna od njezinih ruku bila paralizirana iako je medicinski i fizički sve bilo u redu s njom. Nakon proučavanja, otkriveno je da je tom rukom njegovala umirućeg oca. Osmišljena je teorija da je ona nesvjesno stopirala upotrebu ruke kao kaznu jer je sebe krivila za smrt svog oca.

Kroz analizu sa Breuerom, otkriveno je da kad bi pričala o tome što se dogodilo kad su se simptomi počeli javljati, ona bi otkrila potisnutu činjenicu i tada bi se malo oporavila.
Pappenheim je to nazvao njenim «liječenjem kroz pričanje». Breuer je čin oporavka kroz tu metodu nazvao katarza. Taj je slučaj bio početak psihoanalize, što je kasnije razvio Freud.

Najslavniji opisani slučaj, koji smatramo početkom psihoanalize je Anna O. = Bertha Pappenheim (1859-1936). Prije nego je postala inspiracijom za najpoznatiju Freudovu teoriju ličnosti, prvo je bila Breuerova pacijentica od 1880. do 1882. godine. Prvo se žalila na kronično kašljanje, potom smetnje u govoru do afonije, tj. postajala bi nijema, pa bi počela govoriti engleski umjesto njemačkog jezika. Svo vrijeme je njegovala bolesnog oca. Kada je on odbio hranu, pojavila se kod Anne paraliza i spazmi u rukama i nogama, uz halucinacije i vizije "tunela". Medicinski, tjelesno je bila zdrava, a tijekom analize se otkrilo kako je paralizirana upravo ruka kojom je dvorila oca. Često je mijenjala raspoloženja i nekoliko je puta pokušala izvršiti samoubojstvo. Zapadala bi u stanja transa, koja je Breuer nazvao "spontana hipnoza", a Anna "oblaci", tijekom kojih je govorila o tome što se dogodilo tijekom dana, o fantazijama, o početku simptoma, otkrivajući potisnute i zaboravljene činjenice. Poslije takvih "talking cure" osjećala se bolje i nazivala je ta stanja "čišćenje dimnjaka" ili "lijek koji govori". Njeni simptomi su nestajali kada bi se sjetila događaja koji je prouzročio osjećaj koji je odgovarao tom događaju. Breuer je to nazvao metodom katarze (grč.catharsis, čišćenje). (primjer Annino odbijanje da pije vodu neko vrijeme : sjetila se da je vidjela ženu kako pije vodu iz iste čaše iz koje je netom prije pio pas. Dok se sjećala ovog događaja osjetila je gađenje… i onda popila čašu vode. ) Kasnije Freud objašnjava: “Svaka histerija je rezultat neke traume ili nekog stresnog događaja, koji se nije mogao uklopiti u shvaćanje svijeta osobe koja ga je doživjela. Odgovarajuće emocije koje izaziva ta trauma ne ispoljavaju se direktno, ali i ne nestaju već se očituju kao simptomi koji imaju svoje značenje. Kada pacijent postane svjestan tih simptoma (putem hipnoze naprimjer) dolazi do oslobađanja tih emocija i one se više ne manifestiraju simptomima.”

Anna O. poznata je i po stanju umišljene, histerične trudnoće na kraju analize. Širila je glasine da je trudna s dr Josephom Breuerom, pa je on prekinuo svoje seanse i prestao istraživati histeriju. Pacijenticu je prepustio Freudu. Freud je kasnije zaključio kako je skrivena seksualna želja podloga svim histerijama.

 

Anna O.

Anna O.


Dora = Ida Bauer (1882-1945)

bila je pacijent Sigmunda Freuda o kojoj je napisao svoju slavnu studiju slučaja histerije koristeći pseudonim ‚Dora’. Dorin simptom koji se najjače manifestirao bila je afonija (gubitak glasa).
‚Dora’ ostaje jedan od Freudovih najslavnijih slučajeva, i često se o njemu diskutira u feminističkim krugovima zbog toga što umjesto da posluša Freudov savjet, ona odbija njegova nagađanja, prekida terapiju i umjesto toga izabire konfrontaciju sa svojim mučiteljima (njenim ocem, njegovom ljubavnicom i mužem njegove ljubavnice).

Konfrontirani, njezini mučitelji priznaju kako je cijelo vrijeme bila u pravu i da nije zamišljala njihove afere i motivacije.
Iako je Freud bio razočaran rezultatima slučaja, smatrao je da je to važna studija fenomena transfera (transference), prijenosa, tj. projekciju osjećaja i misli na analitičara, kojim se rješavaju potisnuti konflikti, posebno oni iz djetinjstva vezani uz odnos s roditeljima.

Inače je Dora bilo pravo ime sobarice koja je radila u Freudovoj kući.


Little Hans = Herbert Graf (1903–1973)

Mali Hans je bio mali dječak koji je bio subjekt rane, ali ekstenzivne Freudove studije kastracijske anskioznosti i Edipovog kompleksa. Hansova neuroza poprimila je oblik onesposobljavajuće fobije od konja (Hippophobia). Freud je napisao sažetak svojih tretmana Malog Hansa 1909. g. pod naslovom «Analiza fobije u petogodišnjeg dječaka». To je bio jedan od samo nekoliko prikaza slučajeva koje je Freud objavio, a ono što je naučio iz Hansove situacije poduprlo je njegovu teoriju.

Smatralo se da su Hansov strah i anksioznost rezultat nekoliko faktora, uključujući rođenje male sestre, njegovu želju da zamjeni svog oca kao majčin muž, konflikti zbog masturbacije, i drugo. Freud je smatrao da je ta anksioznost ukorijenjena u nepotpunoj represiji seksualnih osjećaja i drugih mehanizama obrane kojima se dječak koristio u borbi protiv impulsa upletenih u njegov seksualni razvoj. Hansovo ponašanje i emocionalno stanje se popravilo kad mu je otac sve objasnio, i njih dvojica postaju bliži.

Sam Hans nije mogao povezati strah od konja i želju da se riješi svog oca. George Serban, u suvremenijem komentaru kaže:
Tu mu je pretpostavku sugerirao njegov otac. Štoviše, Freud i sam priznaje da je 'Hansu trebalo mnogo toga reći što on sam nije mogao izreći'; da 'mu je trebalo prikazati misli za koje do sada nije pokazao znakove da ih ima'; i da 'njegovu pažnju treba skrenuti u smjeru iz kojega je njegov otac očekivao da bi nešto moglo proizaći' (Serban 1982).


Popularna kultura često prikazuje Freuda kao pretjerano fokusirnaog na seksualne utjecaje i njegova teorija Edipovog Kompleksa je često smatrana neodrživom. Međutim, uvijek je bilo dosta kritičara Edipovog kompleksa od strane psihoanalitičara i među filozofima koju se upoznavali sa Freudovim djelom.
Alfred Adler se prepirao se o Freudovom uvjerenju o dominaciji seksualnog poriva i jesu li su ego porivi libidinalni; a također je napadao Freudove ideje o represiji.
Adler je vjerovao da teoriju represije treba zamijeniti konceptom ego-obrambenih tendencija – u uspredbi s neurotičnim stanjem koji proizlazi iz osjećaja inferiornosti i prekomjerne kompenzacije muškog protesta, Edipovi kompleksi bili su mu nevažni.
Iako Freud vjeruje da Edipv kompleks nastaje negdje oko pete godine, Melanie Klein vjeruje da nastaje mnogo ranije, vjerojatno u prve dvije godine djetetovog života. Također je bilo kritika od strane antropologa kao što su Bronilaw Malinowski ili Edvard Westermarck. Istraživanje kao što je od Malinovskog na Trobriandskim Otocima, često se citira kao izazov Freudovom uvjerenju (osporavanje Freudovog uvjerenja) da je Edipov kompleks univerzalan fenomen.

Popularna kultura često portretira Freuda kao uvijek fokusiranog na seksualne utjecaje i njegova teorija Edipskog kompleksa često je kritizirana, kao i ideja potiskivanja i vjerovanje u dominaciju seksualnog nagona i ega koji je libidan. Freudova je zamisao o jedinstvenoj razvojnoj liniji od narcizma do objektnih odnosa. Kohut je šezdesetih godina 20. stoljeća smatrao da tu ideju treba odbaciti, jer da je rast i oblikovanje normalnog zdravog narcizma samostalan i nuzan razvojni proces, te da je zdravi narcizam preduvjet za uspješan zivot, koji ukljucuje objektne odnose, i da pojavu sekundarnog narcizma treba shvacati kao "ostatke" normalnog procesa narcistickog sazrijevanja. On ne doživljava narcizam kao nešto loše, nezrelo ili bolesno. Slavna je Freudova izjava: "muškarac koji je bio majčin miljenik cijelog se zivota osjeća kao osvajač; uvjerenost u uspjeh često vodi prema stvarnom uspjehu".
Narcizam se zacinje u zrcalu – od majčinog pogleda i osmijeha koji odražavaju njezinu radost u djetetu, preko zavodljive ali klaustrofobicne "dvorane zrcala" pretjerano zaštitnickih roditelja ili suicidalnog pacijenta koji se ogleda u hladnom, bezivotnom zrcalu prazne kupaonice, do vodene površine koja razbija Narcisovu sliku u tisuću komadića čim je on pokuša zagrliti.



Rat Man = Ernst Lanzer (1878-1914)

Neke opaske o slučaju opsesivno kompulzivne neuroze

Prikaz slučaja objavljen je 1909. godine u Njemačkoj. Freud je viđao Ratmana otpilike četiri godine i smatrao je da je liječenje bilo uspješno.

Pacijent je došao sa opsesivnim mislima i prisilnim ponašanjem.

Misao po kojoj je slučaj dobio ime je ideja da se mučenje, o kojem je čuo od jednog vojnog službenika (ili časnika,) a radi se o tome da su štakori pojeli nečije tijelo, možda dogodilo nekome tko je bio njemu blizak, pobliže – njegov otac ili žena kojoj se divio.

Freud je teorizirao da su te i slične misli proizašle iz konflikta koji se sastoje od kombinacije ljubavnih i agresivnih impulsa koji se dovode u vezu sa tim ljudima.

Ratman se također branio od svojih vlastitih misli. Imao bi tajnu pomisao da želi da mu otac umre kako bi on naslijedio sav njegov novac, a zatim bi sam sebe posramio fantazirajući kako mu otac umire i ne ostavlja mu ništa. Pacijent čak ide dotle da fantazira o tome da ženi Freudovu kčer kako bi Freud imao više novca.

Uz to, za te se simptome vjerovalo kako pacijenta sprječavaju osjetiti potrebu za tim da donese neke teške odluke u svom sadašnjem životu, i da odvrati anksioznost koja bi se pojavila kod direktnog proživljavanja ljutnje i agresivnih impulsa.

Pacijentova starija sestra i otac umrli su, i ti su gubici uzeti u obzir, zajedno s njegovim suicidalnim mislima i njegovom tendencijom za formiranje verbalnih asocijacija i simboličkih značenja.

Freud je vjerovao da su simptomi počeli s ranim seksualnim iskustvima u djetinjstvu, naročito u svezi sa strogim kažnjavanjima za masturbaciju tijekom djetinjstva i nestalnošću seksualne znatiželje. U prikazu slučaja Freud elaborira termine ‚racionalizacija’, sumnja (dvojba), i ‚premještanje’.

U fusnoti Freud žali što dugoročno praćenje ovog slučaja nije moguće jer je pacijent poginuo u prvom svjetskom ratu


Wolf Man = Sergei Pankejeff (1887-1979)

je bio ruski aristokrat iz Odese, za kojega se zna da je bio pacijent Sigmunda Freuda, koji mu je dao pseudonim Wolf Man kako bi zaštitio njegov identitet, nakon što je Pankejeff sanjao drvo puno bijelih vukova.

Freudova prva publikacija o Wolf Manu bila je “Iz povijesti dječje neuroze”, napisana krajem 1914. godine, ali objavljena tek 1918. godine. Freudovo liječenje Pankejeffa usredotočuje se na san koji je ovaj imao kao vrlo malo dijete, a Freudu je opisano ovako:

“Sanjao sam da je bila noć i da sam ležao u krevetu. (Moj je krevet stajao nogama prema prozoru; ispred prozora bio je red starih oraha. Znam da je bila zima kad sam to sanjao, i noć). Iznenada se prozor sam od sebe otvorio, i ja sam se prestrašio kad sam vidio da neki bijeli vukovi sjede na velikom orahu ispred prozora. Bilo ih je šest ili sedam. Vukovi su bili vrlo bijeli, i izgledali su više kao lisice ili psi ovčari, jer su imali velike repove kao lisice i uši su načulili poput pasa kad nešto osluškuju (kad im nešto privuče pažnju). U velikom strahu, očigledno od toga da bi me mogli pojesti vukovi, vrisnuo sam i probudio se. Moja je dadilja požurila do mog kreveta da vidi što mi se dogodilo. Potrajalo je dosta dugo dok se nisam uvjerio da je to bio samo san; slika otvaranja prozora i vukova koji sjede na drvetu bila je tako jasna i živopisna. Naposlijetku sam se stišao, osjećajući se kao da sam pobjegao od neke opasnosti, i ponovno zaspao» (Freud 1918)

Freudova zaključna analiza sna (zajedno sa Pankejeffovim podatcima) bila je da je san bio rezultat toga što je Pankejef bio svjedok «primarne scene» - svojih roditelja u seksu u a tergo poziciji – u vrlo ranoj dobi. Kasnije u studiji Freud je iznio mogućnost da je Pankejeff umjesto roditelja vidio kopulaciju između životinja, koju je premjestio na svoje roditelje.

Pankejeffov san odigrat će veliku ulogu u Freudovoj teoriji psihoseksualnog razvoja, i zajedno se Irminom injekcijom (Freudov vlastiti san, koji je lansirao analizu snova), bio je jedan od najznačajnijih snova za razvoj Freudovih teorija. Uz to, Pankejeff je postao glavni slučaj koji je Freud koristio kako bi dokazao valjanost psihoanalize. To je bio prvi detaljan prikaz slučaja koji nije uključivao Frojdove analize samoga sebe, koji je okupio glavne aspekte katarze, nesvjesno, seksualnost, i analizu snova koje je Freud iznio u svojim Studijama histerije (1895), Interpretaciji snova (1899), i Tri eseja o teoriji seksualnosti (1905).

Freud je otkrio da je Pankejeff povezao svoju noćnu moru koja se ponavljala sa bajkom koju je čuo kao dijete o čovjeku iz šume koji se popeo na drvo kako bi izbjegao čopor vukova i prijetio im da će im odsjeći repove.
Freud je to shvatio kao dokaz da Pankejeff pati od kastracijske anksioznosti.
Zbog toga što je u snu položaj vukova obrnut od onoga u bajci, Freud teoretizira da u snu moraju postojati i druge stvari koje su postavljene obrnuto.
Freud odlučuje da je očiti (manifestni) sadržaj sna, koji uključuje ukočen pogled i tišinu bez pokreta, u stvari suprotan od onoga što san stvarno predstavlja, to jest, viđenje nečega što uključuje glasan, nasilan pokret.
Uz to, Freud je znao da je Pankejeff kao dijete bio vrlo snažno povezan sa svojim ocem, vjerojatno želeći da bude jedini objekt očeve ljubavi. Zbog toga, Freud odlučuje da je Pankejeff morao kao malo dijete vidjeti svoje roditelje u seksualnom odnosu.
Njegova kastracijska anksioznost bila je uzrokovana time što je vidio da njegova majka nema penis, što ga je navelo da vjeruje kako je kastracija cijena očeve ljubavi.
Osjećaj da je između njega i svijeta nekakav zastor predstavlja zastor na njegovom dječjem krevetiću kad se kao dijete usred noći probudio i vidio svoje roditelje u seksualnom odnosu.



 

"Irma " = Anna Hammerschlag, prerano je obudovjela kćerka Freudovog učitelja hebrejskog, profesora Hammerschlaga, koji je učio Freuda Starom zavjetu u hebrejskoj školi i bio mu je jako važan.
Annu je također tretirao od histerije.
Freud je rekao o profesoru: On me učio četiri godine, postojale su simpatije između nas i znali smo intimno razgovarati. Uvijek me je doživljavao kao svoga sina. Imao je visoko mišljenje i o profesorovoj supruzi: Ne znam bolje ili humanije ljude, ili slobodnije od bilo kakvih pogrešnih motiva.

Freud je nazvao svoju kćer Anna, kao i najpoznatiju pacijenticu Annu O., a Antigona je također postala dio njegovih osnovnih teorija.


"Interpretacija snova" sadrži i Freudov osobni san "Irmina injekcija", koji sadrži ključ razumijevanja misterije snova, i prvi je san koji je Freud analizirao tehnikom samo-analize. . Freud nije dovršio analizu ovog sna, ali je prvi put dokazao sa su snovi zamaskirano ispunjenje nesvjesne želje.

Nazvao ga je "San o Irminoj injekciji". U tom snu, Freud je dao ime "Irma" jednom svom pacijentu iz stvarnog života, koji se osjećao loše nakon što je primio injekciju propyla (tadašnja medicinska procedura) od njegovih kolega, kada mu Freud prije toga pokazuje formulu kemijski slične substance trimethylamina.
Slično sadržaju mnogih snova, ovo iskustvo je bizarno i nema veze s razumom.

Kada je Freud slobodno asocirao na to direktno iskustvo i besmisleni sadržaj sna, to ga je dovelo do neočekivanih ideja koje su san učinile smislenim.
One su uključivale prisjećanje na to kako je njegov najbolji prijatelj Fliess (u snu nije bilo doktora) bio opasno nemaran u realnoj operaciji Irme u stvarnom životu, a Freud ga je molio da je operira.
Freud se također prisjetio nedavne konverzacije s Fliessom u kojoj je spekulirao o ulozi trimethylamina u kemiji tjelesnih seksualnih procesa.

To prisjećanje dovelo je do osvješćivanja konflikta – misli i želja o Fliessu i Irmi – osjećaja ogorčenosti i ljutnje prema svom najboljem prijatelju zbog seksualne privlačnosti između njega i pacijenta.
Mnoge od tih misli izazvale su uzbuđenje i anksioznost, ali Freud je imao snage spoznati da su istinite, da imaju smisla i da su zapravo stvorile "realnu" motivaciju za njegov san.
Dakle, sadržaj sna je ispunjenje želje, a njegov motiv je želja.

Freud je uskoro zaključio da virtualno – svaki san može biti interpretiran na sličan način, i da može pokazivati sličnost sa histeričnim simptomima.