Naslovnica | English | Magyar | Italiano
Psihijatrija Novosti | Najave | Psihijatrija Arhiv | Foto galerija

Virovitica Pakrac Nova Gradiška Požega Našice Slavonski Brod Osijek Vinkovci Vukovar
pretraga po karti klikom na grad

Novosti
Psihijatrija - novosti
Najave
Psihijatrija - buduća događanja
Arhiv
Starije novosti i događanja
Arhiv
sadržaja
Odjeli psihijatrije
pri općim bolnicama
Slavonski susjedi
Odjeli psihijatrije izvan Slavonije
Grane psihijatrije
Bibliografija
Statistika
Različiti statistički podaci
Press Clippings
Psihijatrija i mediji
Liječnička drustva
Pregled liječničkih i srodnih drustava
Adresar
psihijatrijskih ustanova
Sponzori i donatori
Linkovi
Impressum



MarketingLilly


Nobelovac Lavoslav Ružička


16 velikana hrvatskog prirodoslovlja

NOBELOVAC LAVOSLAV RUŽIČKA
1887-1976.

Dragutin Fleš



        Lavoslav Ružička rodio se 13. rujna 1887. u Vukovaru. Nakon što je u četvrtoj godini ostao bez oca, preselio se sa svojom majkom u Osijek, gdje je završio pučku školu i klasičnu gimnaziju. Bio je dobar, ali ne izvrstan učenik, s velikom sklonošću prema prirodnim znanostima. Kad je završio gimnaziju, opredijelio se za tehniku. Upisao se 1906. god. na Visoku tehničku školu u Karlsruhe u Njemačkoj, gdje je za četiri godine diplomirao i doktorirao. Diplomski rad Reakcijska kinetika ketena i doktorsku disertaciju pod naslovom "Prilog poznavanju fenil-metil-ketena" izradio je pod nazivom H. Staudingera. Od 1911. do 1916. god. radio je kao Staudingerov asistent u Karlsruhe, a zatim na ETH u Zürichu na istraživanju strukture aktivnih komponenata biljke Pyrethrum cinerariifolium, dalmatinskog buhača. Taj opsežan rad završen je 1916. god. ali je objavljen tek 1924. god. Dio rada na piretrinu bio je kasnije korigiran, ali pionirski rad Ružičke vrlo je važan, jer su piretrini, a još više njihovi sintetski analozi, vrlo važni kao insekticidi. Kad se Ružička 1916. god. odvojio od Staudingera, ostao je bez sredstava za život i rad, pa je bio prisiljen obratiti se kemijskoj industriji i predložiti suradnju. Zbog svog zanimanja za kemiju terpena prvo je ugovorio suradnju s njemačkom tvrtkom Haarmann und Reimer na istraživanju sinteze irona, mirisnog principa ljubičice i korijena perunike. Rad na ironu nije doveo do određivanja njegove strukture i sinteze, ali se Ružičku upoznao s Wagner-Meerweinovim pregrađivanjem koje je imalo značajnu ulogu u njegovu kasnijem radu.

        Poslije nekoliko pokušaja suradnje s drugim kemijskim tvornicama Ružička je 1921. god. započeo suradnju s tvornicom mirisa M. Naef et Cie u Ženevi. Na osnovi svog rada na terpenima Ružička je 1918. god. postao privatni docent na ETH, a 1920. god. i na Sveučilištu u Zürichu. Titularnim profesorom imenovan je 1923. god. na ETH. Ni jedno od tih zvanja nije bilo povezano sa stalnom plaćom, ali mu je omogućavalo da ima vlastite doktorande. Za kratko vrijeme bio je u mogućnosti dokazati da su mošusni mirisi, muskom i cibeton, makrociklički ketoni, što je omogućilo ostvarenje sintetske proizvodnje skupocjenih mošusnih mirisa. Osim toga, ovim radovima oboreno je pogrešno mišljenje da makrociklički spojevi ne mogu postojati. Ružičkine sinteze farnesola i nerolidola i primjena dehidrogenacije sa sumporom i selenom dovele su ga do određivanja strukture drugih seskviterpena, viših terpenoida i steroida. No uza sve to Ružičkin položaj u Zürichu se nije popravio, pa je 1926. god. prešao u Ženevu u istraživačke laboratorije M. Naef et Cie, a razdoblje između 1927. do 1929. god, kao profesor organske kemije proveo je na Sveučilištu u Utrechtu, gdje je nastavio radove na makrocikličkim spojevima i seskviterpenima, a kasnije i na di-triterpenima. Napokon 1929. Ružička je prihvatio poziv da se vrati u Zürich. Povratak u Zürich označava početak najuspješnijeg razdoblja u njegovoj karijeri. Broj Ružičkinih suradnika značajno se povećao, a primjena dehidrogenacije i izoprenskog pravila dovela je do brzog rješenja strukture mnogih seskvi-, di. i triterpena. Rad na dehidrogenaciji skrenuo je Ružičkinu pozornost na steoride, čija se biogenetička veza s politerpenima samo naslućivala. Godine 1934. Ružička je izazvao veliku pozornost svjetske znanstvene javnosti kad je objavio djelomičnu sintezu muškog spolnog hormona androsterona, a 1935. god. i djelomičnu sintezu mnogo aktivnijeg testosterona. Rad na seksualnim hormonima i steroidima toliko je učvrstio njegov znanstveni ugled da je 1939. god. dobio Nobelovu nagradu za kemiju "za svoj rad na polimetilenima i višim terpenima". Zbog ratnih prilika Ružička je predavanje koje je želio održati u Stockholmu održao u Zagrebu. Za vrijeme II. svjetskog rada Ružička je zbog svog hrvatskog podrijetla bio ponosan na uspjehe pokreta otpora protiv njemačke okupacije u bivšoj Jugoslaviji i davao je aktivnu podršku mnogim dobrotvornim organizacijama za pomoć pokretu otpora. Prazninu u Ružičkinu laboratoriju, koja je nastala zbog odlaska nekih suradnika koji su bili Židovi, popunio je Vladimir Prelog. Tijekom ratnih godina značajna novčana sredstva akumulirala su se u SAD od naknada za patente kojima je zaštićena sinteza steroidnih hormona. Ta sredstva je Ružička uložio u zbirku nizozemskih slikara. Zbirku koja sadrži slike velikog broja slavnih majstora Ružička je darovao Kunsthausu u Zürichu.

        Nakon nelikoko godina prekida Ružičkin povratak kemiji nije bio lagan, jer su se u relativno kratkom razdoblju istraživačke metode u kemiji izmijenile. Fizičko-kemijski postupci naglo su zamijenili njegovo specijalno područje, koje se sastojalo u određivanju strukture čisto kemijskim postupcima. Ružička je pomogao razvoj fizičko-kemijskih postupaka, ali je njegov glavni interes postala biologija, osobito biogeneza terpena i steroida. Veza između mono-, seskvi- i diterpena dovela je do prijedloga proširenog "biogenetičkog izoprenskog pravila". Ružička je otišao u mirovinu 1957. u 70-toj godini života.

        Kratak autobiografski članak pod naslovom "Na granici između bioorganske kemije i biokemije" objavio je u Annual Review of Biochemistry 42, 1 (1973). Osim kemije i nizozemskog slikarstva Ružička je s istom upornošću obrađivao i svoj vrt, u kojem je uzgajao stotine alpskih biljaka i uživao u fotografiji u boji. Ružička je umro 26. rujna 1976. u Mammernu na Bodenskom jezeru u 89. godini.

        Osim Nobelove nagrade Ružička je dobio i mnoga druga znanstvena priznanja, npr. nagradu Marcel Benoist, najveće znanstveno priznanje Švicarske, osam počasnih doktorata, uključivši počasni doktorat Sveučilišta u Zagrebu, bio je počasni član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, počasni građanin Vukovara.

        Ružička je jedan od najvećih kemičara predinstrumentalne epohe. Kad se pogleda što je uspio načiniti na osnovi postupaka koji su se primjenjivali u to vrijeme može se shvatiti koliko je bilo potrebno upornosti, znanja i intuicije da se sve to postigne.